Breaking News
Home / SPORT / NERMIN MEMIĆ, PREDSTAVNIK BIH NA SVJETSKOM PRVENSTVU U PARAPLIVANJU: KAD SAM IZGUBIO RUKU NISAM OČAJAVAO, JER DOBRO JE DA SAM ŽIV OSTAO

NERMIN MEMIĆ, PREDSTAVNIK BIH NA SVJETSKOM PRVENSTVU U PARAPLIVANJU: KAD SAM IZGUBIO RUKU NISAM OČAJAVAO, JER DOBRO JE DA SAM ŽIV OSTAO

Kažu da se sjećamo najboljih i najgorih trenutaka u našim životima. Još važnije, sjećamo se onih trenutaka koji nas zauvijek promijene, bilo na dobro ili loše. Takvih se prisjeća i 28-godišnji Nermin Memić, naša plivačka nada u paraplivanju. Rođen je u Zvorniku, gdje je proveo rano djetinjstvo, a potom se s porodicom preselio u Sarajevo, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Nerminov život tekao je normalno, dok 2016. godine nije doživio saobraćajnu nesreću i izgubio lijevu ruku.

No, to ga nije spriječilo da život uzme u svoje ruke, i danas se priprema za učešće na Svjetskom prvenstvu u paraplivanju, koje će ove godine biti održano u Dublinu, u Irskoj. Nermin prvi put za naš magazin govori o 16. augustu 2016., koji je počeo kao i svaki drugi radni dan u građevinskoj firmi MGbh…

VJEŠTAČKA KOMA

– Subota, rano jutro kao i svako drugo. Taj 16. august 2016. je datum koji nikada neću i ne mogu zaboraviti. Došao sam na posao i na Igmanu preuzeo kamion i krenuo prema Sarajevu. Kada sam silazio, na jednoj krivini me zanio kamion i sletio sam niz provaliju, duboku nekih 200 metara. Od tog trenutka se ničega ne sjećam, ali prema pričama koje sam kasnije čuo, saznao sam da sam, zapravo, imao mnogo sreće, jer se preko brda nalazio čovjek koji je čuvao krave, koji je, nakon što je vidio da se nešto dogodilo, da je nešto proletjelo, nazvao lokalnog policajca i obavijestio ga da hitno dođe na mjesto nesreće – počinje svoju priču Nermin.

Policajac Ruto iz Trnova, nastavlja Nermin svoju priču, brzo je došao, pronašao ga i odmah reagirao.

– Zatekao je stravičan prizor, moje tijelo je visilo na kamionu, bio sam zaglavljen, tako da je on uradio sve da mi pomogne, čak je stavio jedno drvo ispod mog tijela dok ne dođe pomoć. Kada su došli iz hitne pomoći i stali na liticu s koje su vidjeli mjesto nesreće nisu vjerovali da ima uopće neko živ, tako da su nastali ogromni problemi s izvlačenjem mog tijela. Zahvaljujući i vrhunskoj ekipi i policajcu, uspjeli su da me izvuku – kaže Nermin.

Put do bolnice nije bio lagan, nastale su nove komplikacije prilikom njegovog izvlačenja.

– Kada su me stavili u kola hitne pomoći, pukao je ključ. Potom su zvali Gorsku službu da priteknu u pomoć, ali na kraju su nekako sastavili ključ i krenuli smo do Sarajeva, do Koševa. I tu sam imao sreću da dobijem najbolju ekipu ljekara. Imao sam teške povrede na tijelu, a najveća je bila s lijevom rukom. Borili su mi se za ruku, imao sam operacije skoro svaki dan, 15 dana uzastopno. Čak su mi od noge prespajali vene da ih nadoknade, nažalost, nisu uspjeli. Došlo je do trenutka u kojem moraju ili da urade amputaciju ruke ili da se bore za moj život. Odlučili su se da mi amputiraju lijevu ruku.


Nermin tada nije bio svjestan drame koja ga je okruživala. Bio je u vještačkoj komi. Samo se prisjeća da mu je u grlu smetala cjevčica, te da ju je sam izvadio i u tom trenutku se zapitao otkud on tu. Roditelji su mu objasnili šta se, zapravo, dogodilo i da je jedva živ ostao.

– Znao sam da trebam osjećati bol, međutim, nisam je osjetio. Bio sam u djelomičnom stanju šoka. Pogledao sam u lijevu stranu i vidio da ruke nema. Neopisivo, jeziv osjećaj.
Nakon što je shvatio šta mu se, zapravo, dogodilo, morao je prihvatiti činjenicu da je postao osoba s invaliditetom.

– U svemu tome napukla mi je i kičma i karlica, pa dva mjeseca nisam mogao ustati iz kreveta. Shvatio sam da sam izvukao najbolje od svega. Samom sebi sam rekao: „Dobro si živ ostao“. Dolazili su mi u posjetu i niko nije očekivao da će me vidjeti nasmijanog, ali ja sam samo bio zahvalan za novu životnu šansu – prisjeća se Nermin.

Najveću podršku u cijelom procesu oporavka su mu pružali roditelji, prijatelji i radne kolege, zahvaljujući njima osjećao se korisno, ni u jednom trenutku drugačije.

– Kada su me drugovi vidjeli, teško su podnijeli moj gubitak, neki čak gore i od mene. Stanje sam prihvatio onakvo kakvo jeste, pa se čak dešavalo da ja njih tješim – govori Nermin s puno duha i vedrine.

Nermin i dalje radi u istoj firmi u kojoj je radio i prije nesreće, samo na drugoj radnoj poziciji. Nakon nesreće trebao je raditi protezu za ruku. Savjetovano mu je da se počne baviti plivanjem. Svidjela mu se ideja.

– Stupio sam u kontakt s Amelom Kapom, koji mi je rekao da dođem odmah tog dana. Dva dana nakon tog razgovora došao sam na prvi trening i tu je počela cijela moja priča s plivanjem. Trener je prvo sumnjao u moje plivačke sposobnosti (smijeh), pa sam počeo s malim bazenom, nakon što se uvjerio da znam plivati treninzi su počeli u velikom bazenu.

 NAPORNI TRENINZI

U početku nije imao dovoljno snage da izdrži naporne treninge. Od četiri stila plivanja; leđno, kraul, prsno i delfin, naš sagovornik preferira delfin stil, koji mu, kaže, i najbolje ide. Već godinu je član Plivačkog kluba s invaliditetom Spid, čiji je osnivač i trener Amel Kapo. Klub trenutno ima 82 člana i potpuno je besplatan za osobe s invaliditetom. Inspirativni Nermin je prvi predstavnik Bosne i Hercegovine u paraplivanju koji je učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Berlinu. U Beogradu 2017. godine je osvojio bronzu u utrci slobodnim stilom na 50 metara. Ovaj mladi i hrabri momak nije se samo na tome zaustavio pa je i na regionalnom takmičenju u Rijeci osvojio srebrenu medalju u prsnom stilu na 50 metara, a bronzu u slobodnom stilu na 100 metara. Boje naše zastave će ponosno predstavljati i na Svjetskom prvenstvu u paraplivanju u Dublinu, u Irskoj. Cilj mu je da se kvalificira i nastupa na Ljetnim paraolimpijskim igrama, koje bi trebalo da se održe u Tokiju od 25. augusta do 6. septembra 2020. godine.

– Osjećaj je nestvaran i divan. Nikada u životu nisam mogao zamisliti da će mi se nešto slično desiti, ponosim se sobom. Tek sada znam da radim pravu stvar. Svakog dana sam sve brži – govori Nermin i napominje da pripreme teku intenzivno, trenira svakog dana osim subote, te ne propušta ni suhe treninge kod Alena Gluhe (aerobik, teretana, trčanje).

U BiH je nedavno pokrenut projekt i kampanja “Nisu mi rekli“, s ciljem promocije sporta za osobe s invaliditetom, kako bi se što više djece i mladih s invaliditetom uključilo i počelo baviti sportom, te najkvalitetnijim sportistima omogućilo da predstavljaju BiH na velikim međunarodnim takmičenjima. Nermin nema vremena biti neraspoložen, manje razmišlja o nesreći i tome šta mu se desilo. Planira budućnost i gleda samo na pozitivne stvari.

– Trudim se da ne tražim pomoć, da sve što mogu uradim sam, borim se, prilagođavam stvari prema sebi, što mogu, mogu; a što ne mogu, onda i ne radim (smijeh).

Na pitanje da li se nekada sreo s nekom predrasudom u našem društvu, govori da je na početku stalno razmišljao i o tome kako će izaći među svijet. Bojao se da će ga neko sažaljevati i čudno gledati, međutim, to se nije desilo. Shvatio je da njegov nedostatak niko i ne primjećuje.

– Plivanje mi je mnogo pomoglo da vratim samopouzdanje, jer morao sam se pojaviti bez ruke, ranije sam mogao i da se krijem ili prikrivam garderobom, ali kada sam se počeo baviti plivanjem, bio sam ogoljen, i eksponiran pred svima. Nakon što sam to savladao i prihvatio, sve mi je bilo lakše.

Mladim osobama s invaliditetom poručuje da se ne boje nikakvog novog iskustva, posla i sporta, predrasuda i ljudi. Da se posvete onome što vole, da rade u zavisnosti od invaliditeta i da znaju da svako može biti koristan i sebi i drugima.

Nermin je i pored svega aktivan vozač i kada ga pitaju kako je voziti s jednom rukom, on mi odgovori u svom stilu:

– Stavite jednu ruku u džep i probajte.

Foto: Mevludin Kadrić

(azra.ba)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Translate »
error: Content is protected !!